Savezne države SAD-a trenutačno upravljaju imovinom vrijednom desetke milijardi dolara, uključujući bankovne račune, dionice i sredstva iz životnog osiguranja, za koja se dosad nitko nije javio.
Cijelu problematiku dodatno otežava činjenica da su američko nasljedno pravo i ostavinski postupak (probate), kao i „nepotraživane ostavine“ i nepotraživana imovina (Unclaimed Property / Escheat), iznimno široka područja. U Sjedinjenim Američkim Državama, naime, ne postoji jedinstveni savezni zakon o nasljeđivanju.
Što se ipak može općenito reći o ostavinskim postupcima u SAD-u?
U Sjedinjenim Američkim Državama postupak rješavanja ostavine, koji se zajednički naziva probate, u osnovi ovisi o tome je li preminula osoba ostavila valjanu oporuku (nasljeđivanje na temelju oporuke, testate) ili je preminula bez oporuke (nasljeđivanje na temelju zakona, intestate).
Budući da u SAD-u ne postoji jedinstveni savezni nasljednopravni zakonik, svih 50 saveznih država primjenjuje vlastite zakone i ima specijalizirane sudove za ostavinske postupke (Probate Courts; u New Yorku je to, primjerice, Surrogate’s Court). Unatoč tome, osnovni koraci postupka u cijeloj zemlji slijede sličnu logiku.
U nastavku je prikazan tijek američkog ostavinskog postupka, od službenih pravnih koraka do daljnje sudbine nepotraživanih ostavina.
1. Pokretanje postupka i imenovanje zastupnika ostavine
Postupak u pravilu započinje pred nadležnim sudom okruga (County) u kojem je preminula osoba imala posljednje stalno prebivalište.
U slučaju postojanja oporuke (Testate):
Osoba imenovana u oporuci kao izvršitelj oporuke (Executor) podnosi sudu oporuku i potvrdu o smrti.
Sud provjerava valjanost oporuke, a zatim izdaje dokument pod nazivom Letters Testamentary, kojim se izvršitelja ovlašćuje za upravljanje ostavinom.
Ako oporuka ne postoji (Intestate):
Ako oporuka ne postoji, bliski srodnik ili druga zainteresirana osoba podnosi sudu zahtjev za imenovanje upravitelja ostavine (Administrator).
Upravitelj dobiva sudsko ovlaštenje u obliku dokumenta pod nazivom Letters of Administration.
2. Utvrđivanje i procjena imovine ostavine (Inventory)
Prvi i najvažniji zadatak imenovanog zastupnika ostavine (Executor ili Administrator) jest osigurati, identificirati i procijeniti svu imovinu preminule osobe.
Potrebno je evidentirati bankovne račune, nekretnine, vrijednosne papire, osobnu imovinu i poslovne udjele.
U mnogim je slučajevima potrebno angažirati stručnog procjenitelja (Appraiser) kako bi se utvrdila točna tržišna vrijednost nekretnina ili umjetničkih djela. Ovaj detaljan popis imovine s procijenjenim vrijednostima (Inventory and Appraisal) mora se dostaviti sudu.
Važno! Koja imovina ulazi u ostavinski postupak?
U Sjedinjenim Američkim Državama znatan dio imovine prenosi se mimo sudskog ostavinskog postupka. Takva se imovina označava izrazom Non-Probate Assets.
Ona obuhvaća, među ostalim:
· nekretnine u zajedničkom vlasništvu s pravom nadživljenja (Joint Tenancy with Right of Survivorship)
· bankovne račune s imenovanim korisnicima sredstava (Payable on Death – POD)
· police životnog osiguranja
· imovinu prenesenu u trustove (Living Trust)
Ta imovina prelazi izravno na korisnike, bez potrebe za provođenjem sudskog ostavinskog postupka.
3. Obavještavanje vjerovnika i podmirenje dugova
Američko pravo pruža značajnu zaštitu vjerovnicima. Nasljednici u pravilu mogu dobiti svoj dio tek nakon što se podmire svi dugovi ostavine.
Obavijest vjerovnicima:
Zastupnik ostavine dužan je objaviti obavijest u lokalnim novinama i, prema potrebi, u službenim publikacijama, pozivajući vjerovnike da prijave svoja potraživanja.
Rokovi:
Ovisno o propisima pojedine savezne države, vjerovnici u pravilu imaju tri do četiri mjeseca za prijavu potraživanja, iako su u mnogim državama rokovi dulji.
Ako potraživanje nije prijavljeno u propisanom roku, njegovo ostvarivanje može biti isključeno.
Plaćanja:
Iz ostavine se, među ostalim, podmiruju:
· troškovi pogreba
· pristojbe i troškovi ostavinskog postupka
· postojeći dugovi, primjerice dugovi po kreditnim karticama, hipotekarni krediti i bolnički računi
· završna prijava poreza na dohodak preminule osobe i eventualne nepodmirene porezne obveze
· eventualni porezi na nasljedstvo ili porezi na ostavinu (Estate Tax)
4. Raspodjela imovine i zaključenje postupka
Nakon podmirenja svih dugova i poreza, zastupnik ostavine podnosi sudu završni financijski obračun (Accounting), u kojem su detaljno navedeni svi prihodi i rashodi.
Ako postoji oporuka:
Nakon odobrenja suda, preostala se imovina raspodjeljuje korisnicima (Beneficiaries) u skladu s odredbama oporuke.
Ako oporuka ne postoji (Intestate):
Imovina se raspodjeljuje prema zakonskom nasljednom redu utvrđenom propisima odgovarajuće savezne države (Intestacy Laws).
Pravila se razlikuju od države do države, ali uglavnom predviđaju sljedeći redoslijed:
· nadživjeli bračni drug
· djeca
· unuci
· roditelji
· braća i sestre
· udaljeniji srodnici, primjerice tete, stričevi, ujaci i rođaci
U nekim se državama ostavina dijeli između majčinske i očinske obiteljske loze, dok u drugima cjelokupnu imovinu može naslijediti najbliži srodnik prema zakonu.
5. Što se događa ako nema nasljednika?
U ovoj fazi postupak prelazi u fazu rješavanja „nepotraživane ostavine“.
Potraga za nasljednicima
Ako nijedan srodnik nije poznat, sud i upravitelj ostavine ne mogu odmah proglasiti da imovina pripada državi.
Dužni su provesti temeljitu i savjesnu potragu za mogućim nasljednicima (Diligent Search).
U takvim se slučajevima često angažiraju specijalizirane genealoške tvrtke i stručnjaci za pronalaženje nasljednika (Forensic Genealogists ili Probate Research Firms). Oni pomoću genealoških istraživanja pokušavaju pronaći čak i pobočne srodnike u trećem ili četvrtom stupnju srodstva, često i u inozemstvu — primjerice u istočnoj Europi, ako su ondje ostali članovi obitelji pretka koji je emigrirao u SAD.
Prijelaz imovine na državu: Escheat
Ako potraga ne uspije ili se ovlašteni nasljednici ne jave u zakonom propisanom roku, može se primijeniti pravni institut escheat, odnosno prijelaz imovine na državu.
Prijenos imovine državi:
Ostavinski sud zaključuje postupak i nalaže da se preostala novčana sredstva, bankovni saldi i prihodi od prodaje osobne imovine ili nekretnina prenesu u državnu riznicu ili nadležnu službu za nepotraživanu imovinu (State Treasury ili Unclaimed Property Division).
Razdoblje čuvanja:
Većina saveznih država ne troši ta sredstva odmah, nego ih čuva u svojstvu svojevrsnog skrbnika imovine.
U pojedinim državama zakonski nasljednici mogu zatražiti povrat imovine i mnogo godina poslije, pa čak i bez vremenskog ograničenja, pod uvjetom da vjerodostojno dokažu srodstvo s preminulom osobom.
