Povijest mađarskog nasljednog prava obilježavaju tri interesa koja su često bila u međusobnom sukobu: volja pojedinca, očuvanje obiteljske imovine i pravo javne vlasti na imovinu koja ostane bez drugih nasljednika. Odnos između tih interesa tijekom stoljeća mijenjao se više puta. U srednjem vijeku nasljeđivanje je ovisilo o podrijetlu imovine i društvenom položaju ostavitelja; u suvremenom pravu odlučujuća su načela slobode oporučnog raspolaganja, zaštite članova obitelji i jednakosti pred zakonom. Stoga za razumijevanje današnjeg sustava nije dovoljno samo redom razmatrati zakone pojedinih kraljeva, već je potrebno pratiti i promjene u shvaćanju vlasništva i obitelji.
U počecima arpadske vladavine sudbinu imovine još je u velikoj mjeri određivala rodbinska zajednica. Zemlja nije bila samo imovina kojom je pojedinac mogao slobodno raspolagati ili je prodati, već je predstavljala temelj opstanka i društvenog položaja obitelji. Organizacija Ugarskog Kraljevstva ipak je u taj poredak uvela novi element: vladar je zakonima uređivao imovinske odnose, pružao zaštitu određenim članovima obitelji i utvrđivao vlastito pravo na imovinu koja je ostala bez nasljednika.
U zakonima Stjepana I. već se pojavljuje zaštita udovica i siročadi. Udovicu koja je željela ostati sa svojom djecom nije se moglo prisiliti na ponovnu udaju. Bio je uređen i položaj udovice bez djece: zakon je propisivao korištenje imovine te njezin povratak rodbini pokojnog supruga nakon smrti udovice; ako rodbine nije bilo, nasljednikom je postajao kralj. U tome se mogu prepoznati rani prethodnici kasnije zaštite udovica, kao i ideja da ostavina u konačnici može pripasti javnoj vlasti. Međutim, današnja pravila o pravu plodouživanja i nasljeđivanju države ne mogu se nepromijenjena retroaktivno primijeniti na to razdoblje.
Jedan od najvažnijih izvora nasljednog prava kasnijeg razdoblja dinastije Arpadovića bila je Zlatna bula iz 1222. godine, koju je izdao Andrija II. Njezin četvrti članak uređivao je sudbinu imovine kraljevskog službenika koji je umro bez muških potomaka: kćerima je jamčio pripadajuću četvrtinu, a za preostalu imovinu dopuštao je raspolaganje. Ako takva oporuka nije postojala, nasljeđivali su rođaci, a ako njih nije bilo, pravo je pripadalo kralju. Ženska četvrtina predstavljala je zajednički dio koji je pripadao svim kćerima koje su na njega imale pravo, a ne zasebnu četvrtinu za svaku pojedinu kćer. Zlatna bula nije uspostavila opću slobodu oporučnog raspolaganja u suvremenom smislu, ali je bila važan korak u priznavanju samostalnog značenja volje ostavitelja uz prava rodbine i kralja.
Sljedeću veliku prekretnicu predstavljao je zakon Ludovika I. iz 1351. godine. Vladar je potvrdio Zlatnu bulu, ali je iz potvrde izuzeo upravo odredbu koja je jamčila slobodu raspolaganja imovinom. Oslanjajući se na već postojeća imovinska prava rodbine, time je učvrstio sustav aviciteta. Nositelj naslijeđenog plemićkog posjeda mogao je njime raspolagati samo ograničeno: prilikom prijenosa imovine trebalo je uzeti u obzir i interese rodbine koja je na nju imala pravo. Razlika između naslijeđene obiteljske imovine i stečene imovine tako je tijekom stoljeća postala jedna od temeljnih razdjelnica mađarskog privatnog prava.
Iza sustava aviciteta stajao je jasno prepoznatljiv društveni cilj: očuvanje obiteljskog zemljišnog posjeda. Vlasnik nije bio odgovoran samo sebi, nego u određenom smislu i svojim precima i potomcima. Taj je sustav štitio plemićke obitelji od trajnog gubitka imovine, ali je istodobno otežavao slobodan promet zemljišta. U nasljeđivanju plemićkih posjeda srodstvo po muškoj liniji u pravilu je imalo istaknutu ulogu, ali nije točno općenito tvrditi da žene nikada nisu mogle nasljeđivati zemljište. Na nasljeđivanje su mogli utjecati i pravni temelj stjecanja posjeda, uvjeti darovanja te posebne kraljevske mjere. Sustav je stoga bio mnogo složeniji od pretpostavke da je sva imovina automatski pripadala najstarijem sinu.
Kasnosrednjovjekovno privatno pravo sustavno je prikazano u djelu Tripartitum Istvána Werbőczyja, sastavljenom 1514. godine i prvi put tiskanom 1517. godine. Djelo nikada nije postalo službeno proglašenim zakonikom, ali je stoljećima oblikovalo pravnu praksu. Saželo je običajno pravo koje se odnosilo na plemićke posjede, nasljeđivanje među rođacima i imovinska prava žena. Također je zabilježilo kraljevo pravo priraštaja odnosno pripadanja ostavine kruni u slučaju kada više nije bilo osoba ovlaštenih na nasljeđivanje. U pozadini toga nalazilo se srednjovjekovno shvaćanje prema kojem su prava na plemićke posjede u konačnici bila povezana s Krunom.
Ipak, važno je napomenuti da u staleškoj Ugarskoj nije postojalo jedinstveno nasljedno pravo koje bi se jednako primjenjivalo na sve. Imovinski odnosi plemstva, građana gradova i kmetova bili su uređeni različitim pravilima, a značajnu ulogu imali su i lokalni običaji. Kod nasljeđivanja kmetova, primjerice, uz prava obitelji uzimalo se u obzir i tko je mogao nastaviti obrađivati zemljište te tko je bio sposoban podmirivati obveze povezane s njim. Vlasništvo, korištenje i obveze davanja i činjenja usluga stoga su bili usko povezani.
Važnu reformu tog posebnog sustava predstavljao je članak VIII. zakona iz 1840. godine o nasljeđivanju kmetova. Zakon je propisao jednaka nasljedna prava muških i ženskih potomaka na nasljednoj imovini te na stečenoj imovini koja nije bila obuhvaćena oporukom. Također je uredio zajednički stečenu imovinu supružnika i uzdržavanje udovice. Jednaki nasljedni dijelovi nisu nužno značili fizičku podjelu zemljišta: zakon je dopuštao da jedan nasljednik preuzme zemljište i isplati ostale nasljednike. Time se već jasno razlikovalo pravo na nasljedni dio od potrebe očuvanja gospodarske održivosti poljoprivrednog gospodarstva.
Odlučujuća prekretnica u prijelazu prema građanskom društvu bila je 1848. godina. Članak XV. zakona iz 1848. načelno je proglasio ukidanje aviciteta i zadužio vladu izradom građanskog zakonika. Međutim, sam kratki zakon nije uspostavio potpuno novi nasljednopravni sustav. Njegova se važnost sastojala u tome što je naložio uklanjanje temelja staleških ograničenja naslijeđene imovine i usmjerio razvoj prema većoj slobodi vlasnika u raspolaganju imovinom. Detaljnu izgradnju novog sustava prekinuli su događaji revolucije i rata za neovisnost.
Patent o avicitetu od 29. studenoga 1852. godine, a zatim i uvođenje Austrijskog građanskog zakonika u Ugarskoj 1853. godine, donijeli su novu prekretnicu. Međutim, primjena austrijskog prava nije se svugdje pokazala trajnom. Nakon Sudske konferencije iz 1861. godine, nastalo uređenje vratilo se mađarskim tradicijama privatnog prava u značajnim dijelovima zemlje, uz zadržavanje ukidanja aviciteta. Pravni razvoj Transilvanije i bivšeg vojnokrajiškog područja bio je drukčiji, zbog čega se ni u tom razdoblju nasljedno pravo na cijelom povijesnom području države ne može smatrati potpuno jedinstvenim.
Privremena pravosudna pravila iz 1861. godine pripadaju među neposredne prethodnike današnjeg sustava. Ukinula su raniju razliku između imovine podrijetlom iz očeve i majčine obiteljske linije te su u prvi plan stavila nasljeđivanje potomaka. Važnu ulogu dobio je i nužni dio: određeni bliski članovi obitelji mogli su zahtijevati dio ostavine čak i ako im oporuka ostavitelja nije osiguravala dovoljno imovine. Sloboda raspolaganja privatnom imovinom stoga nije postala neograničena; uz nju je i dalje postojala zaštita određenih članova obitelji.
S tim je uređenjem povezan i nastanak modernog mađarskog sustava nasljeđivanja prema obiteljskoj grani (ági öröklés). Ako ostavitelj nije imao potomaka, postajalo je važno potječe li imovina iz njegove očeve ili majčine obitelji. Pod određenim uvjetima imovina obiteljskog podrijetla mogla se vratiti onoj obiteljskoj grani iz koje je potjecala. To pokazuje povijesnu povezanost s pristupom očuvanja imovine koji je obilježavao avicitet, ali uz bitnu razliku: nasljeđivanje prema obiteljskoj grani uređuje zakonski red nasljeđivanja i ne vraća ranije zabrane prodaje naslijeđene imovine ili raspolaganja njome oporukom.
Tijekom razdoblja dualizma zakonodavstvo se moderniziralo u pojedinostima. Članak XVI. zakona iz 1876. godine uredio je formalne uvjete oporuka, nasljednih ugovora i darovanja za slučaj smrti. Članak XVI. zakona iz 1894. godine uspostavio je detaljan okvir za ostavinske postupke. Sve je važnije postajalo službeno utvrđivanje imovine koju je pokojnik ostavio, osoba koje imaju pravo nasljeđivanja te načina dokazivanja prava stečenih nasljeđivanjem. Zakonodavstvo tog razdoblja stoga ima važno mjesto među institucionalnim prethodnicima današnjeg ostavinskog postupka.
Ipak, u tom razdoblju nije donesen cjelovit mađarski građanski zakonik. Ni Prijedlog zakona o privatnom pravu iz 1928. godine nije postao zakon; sudska praksa i raniji propisi stoga su i dalje imali značajnu ulogu u privatnom pravu. Istodobno su opstali i obiteljski fideikomisi (hitbizományok), koji su za određenu obiteljsku imovinu osiguravali poseban i ograničen nasljedni red. Njihovo je ukidanje konačno propisano zakonom VII. iz 1949. godine.
Prvi mađarski građanski zakonik koji je stvarno stupio na snagu bio je zakon IV. iz 1959. godine, koji je stupio na snagu 1. svibnja 1960. godine. Njime je nasljedno pravo uređeno u jedinstvenom zakoniku. Iako je nastao tijekom socijalističkog razdoblja, zadržao je brojne ranije razvijene institute privatnog prava: oporučno raspolaganje, nužni dio, nasljeđivanje prema obiteljskoj grani i prava udovice. Uz nasljedna prava potomaka, preživjelom bračnom drugu pružena je zaštita širokim pravom plodouživanja. Zakonik je tu zaštitu jednako osiguravao mužu i ženi.
Temelj današnjeg sustava jest zakon V. iz 2013. godine, novi Građanski zakonik, koji je stupio na snagu 15. ožujka 2014. godine. Njegova sedma knjiga uređuje nasljedno pravo. Ostavitelj može raspolagati svojom imovinom pravnim poslovima za slučaj smrti; ako takva odluka ne postoji ili ne uređuje određeni dio imovine, nasljednike određuje zakon. Djeca u pravilu nasljeđuju u jednakim dijelovima. Uz potomke, preživjeli bračni drug dobiva doživotno pravo plodouživanja na zajednički nastanjenom domu i njegovoj opremi te nasljedni dio jednak dijelu jednog djeteta iz ostatka ostavine. Zakonski nužni dio načelno je smanjen s polovice prijašnjeg zakonskog nasljednog dijela na njegovu trećinu. Tim je promjenama uspostavljena nova ravnoteža između zaštite preživjelog bračnog druga i slobode raspolaganja ostavitelja.
Pitanje ostavine bez nasljednika pokazuje osobito dug povijesni razvoj. Srednjovjekovno kraljevo pravo na odumrlu ostavinu i današnje nasljeđivanje javne vlasti temelje se na različitim pravnim osnovama, ali oba uređuju situaciju u kojoj ne postoji druga osoba ovlaštena na nasljeđivanje. Za nasljedstva otvorena 1. srpnja 2023. godine ili nakon tog datuma, ako ne postoji drugi nasljednik, nekretninu ostavitelja koja se nalazi na području Mađarske nasljeđuje općina na čijem se području nekretnina nalazi. Pravo nasljeđivanja općine obuhvaća i pokretnine koje se nalaze na toj nekretnini i koje su u trenutku smrti bile u vlasništvu ostavitelja. Ako zbog odricanja od nasljedstva ne postoji drugi nasljednik ili ako općina koja je ovlaštena naslijediti odbije nasljedstvo, nasljednik postaje država. Država kao zakonski nasljednik nema pravo odreći se nasljedstva. (§ 7:74. Građanskog zakonika; § 64/A Zakona o provedbi Građanskog zakonika.)
Razvoj mađarskog nasljednog prava tako je vodio od ograničenja utemeljenih na rodbinskim odnosima i staleškom poretku prema individualnoj slobodi raspolaganja imovinom i općoj jednakosti pred zakonom. Ipak, nekoliko starijih ideja prepoznatljivo je i danas: zaštita udovice, osiguravanje nasljednog dijela bliskim članovima obitelji, uzimanje u obzir obiteljskog podrijetla imovine i uređivanje ostavine koja nema drugih nasljednika. Posebnost današnjeg sustava upravo je u tome što nastoji uskladiti te povijesne interese u okviru slobodnog privatnog vlasništva i suvremenih obiteljskih odnosa.
