Istoriju mađarskog naslednog prava obeležavaju tri interesa koji su često bili međusobno suprotstavljeni: volja pojedinca, očuvanje porodične imovine i pravo javne vlasti na imovinu koja je ostala bez drugih naslednika. Odnos između ovih interesa menjao se više puta tokom vekova. U srednjem veku nasleđivanje su određivali poreklo imovine i društveni položaj ostavioca; u savremenom pravu odlučujući principi su sloboda zaveštanja, zaštita srodnika i jednakost pred zakonom. Zato za razumevanje današnjeg sistema nije dovoljno samo redom razmatrati zakone pojedinih kraljeva: potrebno je pratiti i kako su se menjala shvatanja svojine i porodice.
U počecima arpadovskog perioda sudbinu imovine još uvek je u velikoj meri određivala srodnička zajednica. Zemlja nije bila samo imovinsko dobro kojim je pojedinac mogao slobodno da raspolaže ili da ga proda, već je predstavljala osnovu opstanka i društvenog položaja porodice. Međutim, organizovanje Ugarskog kraljevstva uvelo je novi element u ovaj poredak: vladar je zakonima uređivao imovinske odnose, pružao zaštitu određenim srodnicima i utvrđivao sopstveno pravo na imovinu koja je ostajala bez naslednika.
U zakonimа Stefana I. već se pojavljuje zaštita udovica i siročadi. Udovica koja je želela da ostane sa svojom decom nije mogla biti primorana na ponovnu udaju. Pravni položaj udovice bez dece takođe je bio uređen: zakon je propisivao korišćenje imovine i njen povratak srodnicima muža nakon smrti udovice; ukoliko srodnika nije bilo, naslednik je postajao kralj. U tome se mogu prepoznati rani prethodnici kasnije zaštite udovica, kao i ideja da zaostavština na kraju može pripasti javnoj vlasti. Ipak, savremena pravila o pravu plodouživanja i nasleđivanju od strane države ne mogu se nepromenjena retroaktivno primeniti na ovaj period.
Jedan od najvažnijih izvora naslednog prava poznog arpadovskog perioda bila je Zlatna bula iz 1222. godine, koju je izdao Andraš II. Njen četvrti član uređivao je sudbinu imovine kraljevskog službenika koji je umro bez muških potomaka: ćerkama je garantovao pripadajuću četvrtinu, a za preostalu imovinu dozvoljavao je raspolaganje. Ukoliko takvo raspolaganje nije postojalo, nasleđivali su srodnici, a ako njih nije bilo, pravo je pripadalo kralju. Ženska četvrtina predstavljala je zajednički deo koji je pripadao svim ćerkama koje su na njega imale pravo, a ne zasebnu četvrtinu za svaku pojedinačnu ćerku. Zlatna bula nije uspostavila opštu slobodu zaveštanja u savremenom smislu, ali je predstavljala važan korak ka priznavanju samostalnog značaja volje ostavioca pored prava srodnika i kralja.
Sledeću veliku prekretnicu predstavljao je zakon Lajoša I iz 1351. godine. Vladar je potvrdio Zlatnu bulu, ali je iz potvrde izuzeo upravo odredbu koja je garantovala slobodu raspolaganja imovinom. Oslanjajući se na već postojeća imovinska prava srodnika, time je učvrstio sistem aviticiteta. Nosilac nasleđenog plemićkog poseda mogao je njime da raspolaže samo ograničeno: prilikom prenosa imovine morali su se uzeti u obzir i interesi srodnika koji su na nju imali pravo. Razlika između nasledne porodične imovine i stečene imovine tako je vekovima predstavljala jednu od osnovnih granica mađarskog privatnog prava.
Iza sistema aviticiteta nalazio se jasno prepoznatljiv društveni cilj: očuvanje porodičnog zemljišnog poseda. Vlasnik nije bio odgovoran samo sebi, već u određenom smislu i svojim precima i potomcima. Ovaj sistem štitio je plemićke porodice od trajnog gubitka imovine, ali je istovremeno otežavao slobodan promet zemljišta. U nasleđivanju plemićkih poseda srodničke veze po muškoj liniji obično su imale istaknutu ulogu, ali nije tačno uopšteno tvrditi da žene nikada nisu mogle da naslede zemlju. Na nasleđivanje su mogli uticati i pravni osnov sticanja poseda, uslovi poklona i posebne kraljevske mere. Sistem je, dakle, bio mnogo složeniji od pretpostavke da je sva imovina automatski pripadala najstarijem sinu.
Kasnosrednjovekovno privatno pravo sistematizovano je u delu Tripartitum Ištvana Verbecija, sastavljenom 1514. godine i prvi put štampanom 1517. godine. Ovo delo nikada nije postalo zvanično proglašen zakonik, ali je vekovima oblikovalo pravnu praksu. Ono je objedinilo običajno pravo koje se odnosilo na plemićke posede, nasleđivanje među srodnicima i imovinska prava žena. Takođe je zabeležilo kraljevo pravo pripajanja zaostavštine u slučaju kada više nije bilo lica ovlašćenih na nasleđivanje. U osnovi ovog pravila nalazilo se srednjovekovno shvatanje da su prava na plemićke posede na kraju bila povezana sa Krunom.
Ipak, važno je napomenuti da u staleškoj Ugarskoj nije postojalo jedinstveno nasledno pravo koje se na sve primenjivalo na isti način. Imovinski odnosi plemstva, gradskog stanovništva i kmetova bili su uređeni različitim pravilima, a značajnu ulogu imali su i lokalni običaji. Kod nasleđivanja kmetova, na primer, pored prava porodice uzimalo se u obzir i ko je mogao da nastavi obrađivanje zemljišta i ko je bio sposoban da snosi obaveze povezane sa njim. Svojina, korišćenje i obaveze davanja i pružanja usluga bili su, stoga, tesno povezani.
Važnu reformu ovog posebnog sistema predstavljao je član VIII zakona iz 1840. godine o nasleđivanju kmetova. Zakon je utvrdio jednaka nasledna prava muških i ženskih potomaka na naslednoj imovini i na stečenoj imovini koja nije bila obuhvaćena testamentom. Takođe je uredio zajednički stečenu imovinu supružnika i izdržavanje udovice. Jednaki nasledni udeli nisu nužno značili fizičku podelu zemljišta: zakon je omogućavao da jedan naslednik preuzme zemljište i isplati ostale. Time je već jasno napravljena razlika između prava na nasledni deo i potrebe očuvanja ekonomske održivosti poljoprivrednog gazdinstva.
Odlučujuća prekretnica u prelasku ka građanskom društvu bila je 1848. godina. Član XV zakona iz 1848. načelno je proglasio ukidanje aviticiteta i zadužio vladu da izradi građanski zakonik. Međutim, sam kratki zakon nije stvorio potpuno nov sistem naslednog prava. Njegov značaj sastojao se u tome što je naložio uklanjanje osnova staleških ograničenja nasleđene imovine i usmerio razvoj ka većoj slobodi vlasnika u raspolaganju imovinom. Detaljno oblikovanje novog sistema prekinuli su događaji revolucije i rata za nezavisnost.
Patent o aviticitetu od 29. novembra 1852. godine, a zatim i uvođenje Austrijskog građanskog zakonika u Ugarskoj 1853. godine, doneli su novu prekretnicu. Međutim, primena austrijskog prava nije se svuda pokazala trajnom. Nakon Sudske konferencije iz 1861. godine, nastalo uređenje vratilo se mađarskim tradicijama privatnog prava u značajnim delovima zemlje, uz zadržavanje ukidanja aviticiteta. Pravni razvoj Transilvanije i nekadašnje vojne granice bio je drugačiji, zbog čega se ni u ovom periodu nasledno pravo na celoj istorijskoj teritoriji zemlje ne može smatrati potpuno jedinstvenim.
Privremena pravosudna pravila iz 1861. godine spadaju među neposredne prethodnike današnjeg sistema. Ona su ukinula raniju razliku između imovine koja potiče iz očeve i majčine porodične linije i stavila nasleđivanje potomaka u prvi plan. Značajnu ulogu dobio je i nužni deo: određeni bliski srodnici mogli su da zahtevaju deo zaostavštine čak i ako im testament ostavioca nije obezbeđivao dovoljno imovine. Sloboda raspolaganja privatnom imovinom, dakle, nije postala neograničena; uz nju je ostala očuvana zaštita određenih članova porodice.
Sa ovim uređenjem povezan je i nastanak modernog mađarskog sistema nasleđivanja prema porodičnoj grani (ági öröklés). U odsustvu potomaka postalo je važno da li je imovina poticala iz očeve ili majčine porodice ostavioca. Pod određenim uslovima, imovina porodičnog porekla mogla je da se vrati onoj porodičnoj grani iz koje je potekla. To pokazuje istorijsku povezanost sa pristupom očuvanja imovine koji je karakterisao aviticitet, ali uz suštinsku razliku: nasleđivanje prema porodičnoj grani uređuje redosled zakonskog nasleđivanja i ne vraća ranije zabrane prodaje nasleđene imovine ili raspolaganja njome putem testamenta.
Tokom perioda dualizma zakonodavstvo je modernizovano i u svojim pojedinostima. Član XVI zakona iz 1876. godine uredio je formalne uslove testamenata, naslednih ugovora i poklona za slučaj smrti. Član XVI zakona iz 1894. godine uspostavio je detaljan okvir za nasledne postupke. Sve važnije postajalo je zvanično utvrđivanje toga koja je imovina ostala nakon smrti lica, ko ima pravo na nasleđivanje i kako se mogu dokazati prava stečena nasleđivanjem. Zakonodavstvo ovog perioda zato ima značajno mesto i među institucionalnim prethodnicima današnjeg ostavinskog postupka.
Ipak, u ovom periodu nije donet potpun mađarski građanski zakonik. Ni Predlog zakona o privatnom pravu iz 1928. godine nije dobio snagu zakona; sudska praksa i raniji propisi zato su i dalje imali značajnu ulogu u privatnom pravu. Istovremeno su opstali i porodični fideikomisi, koji su za određenu porodičnu imovinu obezbeđivali poseban i ograničen nasledni red. Njihovo ukidanje konačno je propisano zakonom VII iz 1949. godine.
Prvi mađarski građanski zakonik koji je stvarno stupio na snagu bio je zakon IV iz 1959. godine, koji je stupio na snagu 1. maja 1960. godine. Njime je nasledno pravo uređeno u jedinstvenom zakoniku. Iako je nastao tokom socijalističkog perioda, zadržao je brojne ranije razvijene institute privatnog prava: zaveštajno raspolaganje, nužni deo, nasleđivanje prema porodičnoj grani i prava udovice. Pored naslednih prava potomaka, preživeli supružnik bio je zaštićen širokim pravom plodouživanja. Zakonik je ovu zaštitu podjednako obezbeđivao i mužu i ženi.
Osnov današnjeg sistema predstavlja zakon V iz 2013. godine, novi Građanski zakonik, koji je stupio na snagu 15. marta 2014. godine. Cedma knjiga uređuje nasledno pravo. Ostavilac može raspolagati svojom imovinom pravnim poslom za slučaj smrti; ako takva odredba ne postoji ili ne uređuje određeni deo imovine, zakon određuje naslednike. Deca po pravilu nasleđuju u jednakim delovima. Pored potomaka, preživeli supružnik dobija doživotno pravo plodouživanja na zajedničkom domu supružnika i njegovoj opremi, kao i nasledni deo jednak delu jednog deteta iz ostatka zaostavštine. Zakonski nužni deo je, po opštem pravilu, smanjen sa polovine ranijeg zakonskog naslednog dela na njegovu trećinu. Ove promene uspostavile su novu ravnotežu između zaštite preživelog supružnika i slobode raspolaganja ostavioca.
Pitanje zaostavštine bez naslednika pokazuje naročito dug istorijski razvoj. Srednjovekovno kraljevo pravo pripajanja zaostavštine i današnje nasleđivanje od strane javne vlasti zasnivaju se na različitim pravnim osnovama, ali oba uređuju situaciju u kojoj ne postoji drugo lice ovlašćeno na nasleđivanje. Za nasleđa koja su otvorena 1. jula 2023. godine ili nakon tog datuma, ako ne postoji drugi naslednik, nepokretnost ostavioca koja se nalazi na teritoriji Mađarske nasleđuje opština na čijoj se teritoriji ta nepokretnost nalazi. Pravo nasleđivanja opštine obuhvata i pokretne stvari koje se nalaze na toj nepokretnosti i koje su u trenutku smrti bile u svojini ostavioca. Ako usled odricanja od nasleđa ne postoji drugi naslednik ili ako opština koja ima pravo na nasleđivanje odbije nasledstvo, naslednik postaje država. Država kao zakonski naslednik nema pravo da se odrekne nasledstva. (§ 7:74 Građanskog zakonika; § 64/A Zakona o primeni Građanskog zakonika.)
Razvoj mađarskog naslednog prava tako je vodio od ograničenja zasnovanih na srodničkim odnosima i staleškom poretku ka individualnoj slobodi raspolaganja imovinom i opštoj jednakosti pred zakonom. Ipak, nekoliko starijih ideja prepoznatljivo je i danas: zaštita udovice, obezbeđivanje udela bliskim članovima porodice, uzimanje u obzir porodičnog porekla imovine i uređivanje zaostavštine koja je ostala bez drugih naslednika. Posebnost današnjeg sistema upravo je u tome što nastoji da uskladi ove istorijske interese u okviru slobodne privatne svojine i savremenih porodičnih odnosa.
