Povijesni dokument pokazuje što je u određenom trenutku bilo zabilježeno o obiteljskim odnosima neke osobe. DNK, s druge strane, može pružiti dokaz o biološkom srodstvu. A te dvije stvari nisu uvijek iste.

Pogrešan podatak u matičnoj ili crkvenoj knjizi, promjena prezimena, posvojenje, dijete rođeno izvan braka ili nepoznata obiteljska povezanost mogu desetljećima, pa čak i stoljećima ostati skriveni u zapisima. Međutim, odgovarajuća DNK podudaranja mogu otkriti obiteljske veze koje se samo tradicionalnim izvorima nikada ne bi mogle otkriti. Važno je imati na umu da samo DNK podudaranje ne daje potpuno obiteljsko stablo. Ovisno o količini zajedničke DNK, obično postoji nekoliko mogućih rodbinskih odnosa. Stoga je jedan od najuzbudljivijih aspekata suvremenih genealoških istraživanja kombiniranje ova dva oblika dokaza: Genetska podudaranja tumačimo zajedno s dokumentima, obiteljskim stablima i drugim DNK podudaranjima.

To može biti osobito važno u istraživanju nasljednika. Kada je potrebno istražiti nepoznatu ili nesigurnu liniju podrijetla, DNK može pružiti novi smjer istraživanja ili pomoći u procjeni pretpostavljenog biološkog srodstva. No i ovdje je važno napraviti razliku: Genetsko srodstvo i pravno utvrđeno srodstvo nisu nužno isto. Čak i ako DNK test snažno podupire postojanje biološkog srodstva, to ne znači automatski da je osoba nasljednik u pravnom smislu. U nasljednim postupcima zakoni relevantne jurisdikcije određuju koji se dokazi mogu prihvatiti i što mora biti utvrđeno u postupku.

DNK istraživanja i njihovi rezultati stoga ne zamjenjuju matične knjige i arhivska istraživanja; naprotiv, oni dodaju novi sloj dokaza. Možda je upravo to ono što najviše mijenja našu profesiju. Danas možemo pitati ne samo: „Što dokumenti govore?“ nego i: „Je li genetski dokaz u skladu s njima?“

A kada te dvije vrste dokaza govore različite priče, upravo tada često počinje ono doista fascinantno istraživanje.